Deda Stevina škola života: Pirikin bes i javni servis za jednu osobu

deda-steva

Nacrtaj tarabu, kaže, jebla je taraba!

– Stevane, vetar ti na kostima svirao, di mi je pištaljka?

Lepo predvečerje, prašina se slegla po šoru, ševe pućpuričedu pod pendžerom i kere se umorile od laveža, samo Pirika pravi promaju po kući onom njenom guzičetinom. Sve mi šešir sa lica pomera dok dremam u ambetušu.

– Čuješ ti šta ja pitam? Razgrni malo te palacke što ti rastedu u ušima, di mi je pištaljka što sam onomade nosila u Beograd kad je onaj čupavi teo da osvoji TV Bastilju, pa mu Sloba istero tenkove na sokake?

Sklanjam šešir s nosa i gledam je kako mi prevrće plovke iz koferčeta.

– O, luda ženo, ostavi mi pribor za pecanje, sučim ću sutra na štuku?

– Na matere tvoje nosurdu ćeš ići… Zadnjih deset godina si zabacivo jedino jaja u čakširama s leva na desno, pa nazad.

Besna je, vidi se čak od Horgoša, i samo joj fali kakvo glupavo pitanje.

– Otkud tebi pištaljka, da nisi digod saobraćaj regulisala? I koji će ti andrak, čvorke da teraš?

– Pa dobro, grom te spalio matorog, jal ti samo bleneš u taj televizor il štogod i vidiš? Jesi čuo da su noćom sa televizije sve pametno posmenjivali pa ponameštali neke podrumaše što su klijali po budžacima od 5. oktobra do danas?

Kad se Pirika tako razgoropadi, najbolje je da se načiniš na mrtvaka ko naš žućov Šanjika il da oprobaš kakvu jezičku pokoru.

– Pirika, dušo, ima tolkih televizija, ne mogu ja da znam šta se na kojoj događa.

Pade joj cviker s nosa, a oči joj ko činije za puding.

– Jednu televiziju imamo Stevane, jednu! Tu jednu svakog meseca plaćamo pa gledamo. Od jutra i one male što ima osmeh velik ko kriška lubenice, ondak čekamo vesti, pa gledamo Državni poso od juče, pa oped čekamo onog mršavog iz Karlovaca što snima kako krečidu kuće. Pa malo Boru, malo onu seriju o Švabama, pa malo tambure malo rokenrola! Uveče ponovo gledamo Državni poso, pa ti onda zaspiš jer si ušiven u tu fotelju ko zakrpa. To je, Stevane, bio javni servis za dva miliona ljudi, a sad oće da ga naprave za jednog i to onog zlojeba što bi dinju pogledom mogo da probuši. Ja da plaćam servis za jednu osobu?! Pa nije me mati štirkom dojila. Diži guzicu idemo za Novi Sad!

Znam da ne vredi, ali pito bi je da li mora baš u svakoj čorbi da bude mirođija i može l’ jedna ujdurma da prođe brez nje. Očin može! Vidim već da će me odvući do Nova Sada da bogoradim po sokacima. Zato pitomo upitam:

– Dobro, kad je taj protest?

– U ponedeljak u 6 naveče ispred televizije kod one pečurke što su je sjebali Rusi.

– I šta oćeš da radim?

– Čula sam se s unucima i rekli su da uzmeš kakav karton i na njega nacrtaš tarabu i napišeš podržiRTV.

– Kaku tarabu, Pirika, šta buncaš?

– Pa ovu tarabu od zadnje avlije Stevo, a možeš i komšijinu, puca mi prusluk. Tako su mi rekli, tako nacrtaj!

I sad, eto sedim i crtam tarabu na karton od praška što su napredni delili pred izbore. I molim boga da nađe tu pištaljku jer ako se lati klepetuše, jebli su Novosađani čvorka iz zatrke!

Deda Stevina škola života: Parada (Kako sam glumio Putina na Ceci)

        deda-steva    – Ne pomeraj se Stevane, bog te ubio, me mogu da ufatim zlatan presek.

            To je Pirika odlučila da me uslika ko Putina, golog do pojasa, kako jašem štogod moćno. Oće da uveliča sliku pa da je natakne na štaflu i nosi na vojnu paradu u Beograd, da vidi svet kako čestiti paori štuju ruskog precednika. E sad, mi konja više nemamo, pa je tela da me posadi na kakvu mečku. Išla je i do Grge Cigana da pita di mu je onaj žvalavi medved što poskakiva na daire i loče pivo izflaše ko Velja Ilić. Vratila se uplakana. Kaže, uterali materi i država i društvo za zaštitu životinja, oteli Grgi onako lepog medu, ostala mu samo brnjica i štap za vaspitavanje.

            – Nema druge Stevane, moraćeš da zajašeš Cecu!

            Al, ja sam preko reda počo da opisivam šta se u stvari dogodilo. Sve je počelo pre koji mesec kad se Pirika vratila izcrkve i rezolutno izjavila da se imam ošišati na Vladimira Vladimiroviča.

            – Ko ti je taj? – upitam ja onako vrljav, a ona će – Naš precednik i cele Rusije, Vladimir Vladimirovič Putin.

            – Idi u očin Pirika, ta otkud će nama ruski špiclov biti precednik, kad imamo onog šljivadžiju što češće mazi pecaru neg’ ženu.

            – Sad si to kaz’o i nikad više! – odbrusila je moja zakonita tamničarka i furtum otišla da nareže kupusa za boršč.

            Bila je beštija kod našeg popa Ostoje koji, kad ne privatava guzatu Zlatu iz kafane „Kod uštrojenog brava“, palamudi o zlom zapadu i „presvetom Putinu i majčici Rusiji i moćnom savezu naših zemalja, koji ima doći uskoro“. To mu je prič’o jedan ruski monah ćelav k’o jaje, sa bradom do muda, koji je, dok laprda, mogo da pojede celo pečeno jare. Džaba sam ja Piriki prič’o da su i taj monah i taj naš popa isti svatovi i da ne znadu ni na koju stranu kiša pada, ona kaže da sijadu dok propovedaju.

            Jeste, sijadu. Od slavske prasetine. Tuđe.

            Al’ ne mož ti Piriki dokazati. Putin i šlus!

            Stala me slikati, sve golog do pojasa, kako na vilama nosim seno, okopavam bašču, natežem konopac sa onom našom kerušom i sve tako u nedogled. Onda joj palo na pamet da bi mogo štogod i da zajašem. I, k’o što sam kaz’o na početku, jedino što smo imali za jahanje bila je Ceca, trogodišnja krmača koju je Pirika krstila po nekakvoj, božemiprosti, kalašturi što ima veću sisu neg’ ugled.

            I sad evo fata mene i Cecu u zlatan presek, nervira se što nam oboma visidu, da prostite, grudi, što smo se zapustili ko papudžijski mačkovi. Neprijatno baška meni, a baška krmači Ceci, al oboje znamo da neće biti večere ako Pirika popizdi.

putin

E, da Grga nije osto bez mečke…

            Al’ ne mož’ bez pizdarija. Dok je Pirika fatala presek, na kapiji se pojavio Slavko veterinar s onim njegovim okrajcanim kuferom. Ceca ga poznala pa se nadala u paniku. Jebeš ga, i ja begam od doktora sotim njinim igletinama. Potrčala krmača kroz avliju, sobalila Piriku, zgazila joj aparat, a mene, tunjavog Putina, zakucala u čardak.

            Pogledam Piriku, a njoj se brada trese, samo što ne procvili.

            – Nema veze Stevane, uvežbaćemo strojov korak.

            – E, očin će Steva gacati strojak! Paradiro sam ja i zbog Trsta i zbog nesvrstanih i zbog trista bravarovih čuda, pa su mi se jaja oteglila do kolena. Strojov korak gazite ti i pop Ostoja, ako može od škembeta da podigne nogu tako visoko. On te i navadio na tog ruskog badavana!

            Zna Pirika kad sam ozbiljan. Obukla se za svečano, pokupila kulen što je čuvala za Putina i odšpartala docrkve di ima organizovan prevoz.

            Samo, ima tu još jedan problem. Kulen koji je uzela je zimuske zasro mesar kad je meto kilo ljute petrovačke paprike umesto slatke. Kad Vladimir Vladimirovič zagrize tu kobasicu, bombardovaće i sebe i Obamu. Nas obaška. Zato Stevan ide lepo u banju da se maže blatom. Ako digod zapuca, da me bar reuma ne zajebava.

Deda Stevina škola života – Ko je kriv, utero materi?!

deda-stevaJedared će neko pismen sakupljati mudre misli naših političkih zlojeba, badavana i mudrosera. Nasloviće poglavlje “Poplava” pa ošinuti redom:

“Niko ne može da ukroti vodu i vatru” – Vučić Aleksandar

“Srbiju je ujela vodena zmija” – Nikolić Tomislav

“Za poplave je kriv(a) Končita Vurst” – brdskoplaninski Anfilohije

“Uterali materi!” – deda Steva.

Kad se država osere kako je za katastrofu kriva neukroćena vodena zmija s bradom, jasno je i lekaru i paoru da ništa pametniji sutra neće biti, neg’ da slobodno možedu sediti na guzici i čekati nove pohare. Sote strane njim je i sveedno oće l’ svet naopačke izvrnuti voda il’ vatra. Krivac će navek biti nešto što Aboridžani crtadu po pećinama.

A, važno je, čeljadi moja, da vidimo ko je od ovih kurozobljenika sitnog zuba di bijo i šta radijo pre neg’ je onol’ki narod progutala voda. To ćutanje i zataškavanje se navek na kraju dadne na zlo, pa oni što su bili zreli za berbu
ušiju isplivadu kugod da su Mojsije u kotarici. A s takim mudracima možemo samo da taremo guzice šapurikom.

 

 

Evo i zašto…

Bijo taj neki Ilija, vrljiva seoska baraba i avlijaner kroz kog je Dunav rakije protek’o. Ika ga je zvao ko je mor’o, druga čeljad ga je većom izbegavala. Taj je mog’o da popije dve flaše rakije, proždere tablu banatske slanine, dva para kobasica i da na kraju pita ima l’ šta slatko. I di je ta rakija. Uz ta, rećemo fantastična lična dostignuća, Ika je bijo i sin precednika mesne zajednice – matore komunjare preobučene u sve aktuelne nacionalne politike, takokasti: štagod je u tom trenutku moderno.

Bilo je to pre pet šest godina, kad je u našem selu građena nova ambulanta. Nije se imalo novaca za velike poduhvate, pa je celo selo zaleglo na građevinu. Kopalo se, zidalo, tesalo, milina bila videti tol’ki svet spreman da uradi nešto za svoje selo. Jedino je Ika išao s rakijom okolo, podjebav’o, pijo, posrtao, pa još malo podjebav’o i radijo sve što može da padne na pamet zgubidanu čiji je baba šef parade.

A, pasulj za radnike je u nekoj čađavoj oraniji spremala Ilinka. Malo mešala, malo iz masti vadila vruće krofne, malo rezala kupus za salatu. Kad je završila, kaže Iki da pazi na ranu, ona će da skokne do kuće po sirće. A Iku opaučila neka žgaravica od one jabukovače pa se dovatio kašike i, onako iz kazana, poč’o da zoblje pasulj.

I zobao je tako Ika, poznat između ostalog i po tome što je i sijalice mogao da vari i što se nikad do sita nije najeo, zobao, pa pozobao ručak. Tek da se zasladi, obrstio je i jedan poveći vajngl s krofnama, iz kuhinje uzo još litru rakije i nestao đavo bi ga znao kuda.

Jao, strke i panike kad se Ilinka vratila. Radnici gladni, ručak poharan, gospodin precednik mesne zajednice besan k’o furija. Oma se ima, reče on, oformiti komisija da se vidi ko je kriv za nestanak ručka. Jasno je bilo i Ilinki i svakom ko se tu zatekao da je tolko iće i piće mogao progutati jedino Ika, al’ se gospodin precednik oma ostrvio na neka dva studenta koje je, sirote, u nedostatku dokaza oterao s gradilišta. Posle je vik’o na Đoku prevoznika jer cigurno nije don’o sve namirnice, a članove komisije je poslao i na Dunav da ispita da li su pasulj i krofne možda pojela deca što malopre prođoše bicikletima na plažu. Na kraju je stao drati se i na Ilinku koja mu je rekla da se tera ukurac i da s tim pandurima, s kojima joj preti, može da podboći guzičetinu svoje žene, dok još može da se uspravi.

Pravi krivac tog dana nije pronađen, kao ni do dana danjeg, a već sutradan je gospodin precednik za šefa kuhinje imenovao mamurnog Iku, jer u nikog drugog nema poverenja.

Eno nam ambulante od zida i po, viri iz korova i danas.

Eto…

Zato, man’te se derani vodenih zmija i bradatih žena. Nemamo mi ni života ni vremena da posle svake katastrofe budućnost čekamo s nekim Ikom na čelu.

U lice cenzuri

U danima kada, usled nemara, nesposobnosti i neodgovornosti vlasti, hrabri i humani građani preuzimaju funkcije države i pomažu unesrećenima iz poplavljenih i ugroženih područja – vlast troši vreme i energiju na kršenje slobode izražavanja, napadajući i gaseći internet stranice koje pozivaju na odgovornost.

Za samo nekoliko dana, privremeno su onesposobljeni blog „Druga strana“ i portal „Teleprompter“, a obrisan je ceo blog Dragana Todorovića na portalu „Blica“ nakon što je Todorović preneo tekst u kome se navode razlozi za ostavku Aleksandra Vučića. Prinuđeni smo da pretpostavimo da će sličnih primera cenzure biti i ubuduće.

U nedostatku snažne parlamentarne opozicije, uz mali broj štampanih i elektronskih medija koji kritikuju vlast, vlada Aleksandra Vučića i njeni pomagači napadaju kritičku misao na internetu, gušeći slobodu izražavanja. Suočena s neugodnim pitanjima i činjenicama koje joj ne idu naruku, vlast pribegava sili, čime dokazuje da nema argumente kojima bi odbranila svoje postupke.

Zahtevamo da vlast odmah prestane da napada slobodu izražavanja, da prestane da ometa rad kritički opredeljenih internet stranica, te da počne da odgovara na pitanja koja joj javnost sa neospornim pravom postavlja.

Zahtevamo da vlast poštuje i sva ostala prava i slobode, kao i vladavinu prava.

Zahtevamo da se odmah objave imena stradalih u poplavama.

Zahtevamo transparentno raspolaganje doniranim novcem.

Zahtevamo da moralno, prekršajno i krivično odgovaraju svi predstavnici vlasti, bez obzira na to na kom se nivou nalaze, za svaki život koji je mogao biti spasen da oni nisu bili nemarni, nesposobni i neodgovorni, i za svu uništenu imovinu koja je mogla biti zaštićena da su oni reagovali adekvatno.

Zahtevamo kraj cenzure i početak odgovornosti.

Blogovi i stranice:

Akuzativ
Aleksandar Sekulić – 2389
Aleksandar Šurbatović
Alжirska pisma
Ana Milanović
Angelina Radulović – Piskaralo
Anita Mitić
Biljana – Samokazem
Bob Lebowski (Slobodan Vladuša)
Boban Stojanović
Bozóki Antal
Bozóki Antal (hon)lapja
Ch3d4 (Vojislav Bajakić)
Constrictoria Boa
CRZ Blog
cult – B92 blog
Danubius forum
Dario Hajrić – Sistem i lom
Dejan Pešić
DJ Ivica
Dokona popadija
Dopisi iz Diznilenda
Dragana Đermanović blog
Đorđe Bojović
Džunglica
Edis Đerlek
Euterpaspeaks
FCBK
Ivana Ćirković – Organ Vlasti
Ivy Jbte
Iz glave radio
Izvan kuhinje
Jelica Rogić
Just Bloggin’
Kriza identiteta
Leksikon YU mitologije
Liceulice
Logaritam
Loose Ends in Economics
Luka Božović
Mahlat
Marko Jakšić
Marko Marjanović – Pošteno mu sudite pa da ga streljamo
Mesec, suncokret i ostale priče
Milena Stošić
Milica Čalija – blog
Milja Lukić
Miloš Đajić
Miloš Sečujski – B92 blog
Mojporrtal.org
Mr Black
Ne verujem u muk istine
Nebojša Knežević – yzmaya
Negoslava’s Blog
Nemam ime, imam komentar
Nenad Duda Petrović
Nešto sasvim neizvesno
Nikola Ćupas – blog
Nikola Kolja Krstić
Novi Sad 2020
Novinarizmi
Novosadsko ubrojčavanje
Od svega po malo
Osmi dan
Ostavite Teslu na miru
Pagankawebshtizza
Panonska revija ludosti
Parunova reč
Pavle Ćosić
Pavle Mihajlović – Tržišno rešenje
Pećko pivo (srpski) & PeckoPivo@Medium (english)
Peščanik
Politiks tejps
Popovsko Dokonisanje
Prešlicavanje
Pressburger Csaba
RainDog po treći put među blogerima
Random Code and Beauty of Organic Entities
Raša Karapandža
Sajber Vanderlast
Sandra Simonović
Sara Radojković
Savesna
Spookyludila
Staša Koprivica – 100 lisica
Strahinja Krstić
Troblog
Urošević Ladislav – koordinator Ubuntu zajednice Srbije i FLOSS aktivista
Vazda nešto
Veličković::Blog
Velimir Mladenović – B92 blog
Vladan Slavković – Kraljevo online
VladanBa’s Blog
Vladimir Greblaher – Zovitemeishmael
Vladimir Milutinović – Dvogled
Whatever… Nevermind
While Sleepwalking…
Žarka Radoja – Kontrapress
Žarko Ptiček
Žene sa Interneta

Organizacije i pokreti:

Beograđani protiv prohibicije
Centar za praktičnu politiku
Centrar za marginu
Fondacija Dokukino
Građanske inicijative
Kuća ljudskih prava i demokratije
Mreža za političku odgovornost
Share Fondacija / Share Defense
Udruženi građani za Srbiju (#Udruzeni)

Građanke i građani:

Admir Smajović
Aleksandar Atanasijević
Aleksandar Jovičić
Aleksandar Kezić
Aleksandar Kokotović
Aleksandar Lučić
Aleksandar Stanojković
Aleksandar Živadinović Ćupas
Aleksandra Anokić
Aleksandra Đerić
Aleksandra Jensen
Aleksandra Sokolović
Aleksandra Tomić
Ana Bellotti
Ana Čiča
Ana Kerečki
Ana Manić
Ana Marković
Ana Petrović
Anđela Milivojević
Anica Spasić
Biljana Kovačević
Biljana Kukić
Biljana Marinković
Biljana Mladenović
Biljana Stepanov
Bojan Cvejić
Bojan Radović
Bojana Jevtović
Bojana Miković
Bojana Selaković
Boris Bašić
Boris Lučić
Boris Sijerković
Boško Hadžić
Branislava Nestorov
Branka Dobrić
Dalibor Stojičić
Dana Selaković
Danica Nikolić
Danijel Milošević
Danijela Pejatović
Danijela Rafailović
Danijela Ranković
Danijela Tasić
Darko Vlahović
Dejan Košanin
Dejana Stevkovski
Denis Lazetić
Dijana Hinić
Dimitrije Petković
Đorđe Mančev
Đorđe Trikoš
Dragan Popović
Dragana Kostadinović
Dragana Pećo
Dragana Zlatičanin
Dražen Zacero
Dubravka Nikolić
Dubravka Velat
Dunja Lazić
Đurđa Đukić
Dušica Petrović
Duško Jerkov
Dževid Sadović
Edita Miftari
Emina Kovačević
Filip Perić
Fismir Jahiu
Goran Zarić
Gordana Šajinović
Irina Zahar Hinrichs
Iva Jović
Ivan Lukić
Ivan Popović
Ivan Stanojević
Ivan Stevanović
Ivan Tot
Ivan Vlajić
Ivana Jakovljev
Ivana Mirčetić
Jasmina Lazić
Jasmina Milojević
Jasmina Radovanović
Jelena Jovanović
Jelena Kandić
Jelena Milojković
Jelena Paligorić
Jelena Petrović
Jelena Radanović
Jelena Simić
Jelena Stević
Jelena Tot
Jelisaveta Manojlović
Jelisaveta Mikulić
Jovana Gligorijević
Jovana Jakovljević
Jovana Kolarić
Jovana Pavlović
Jovana Polić
Jovana Prusina
Jovana Radovanović
Jovana Sikimić
Jovana Tripunović
Jovana Vujičić
Jovana Vukić
Katarina Tadić
Ksenija Stojanović
Lav Kozakijević
Lazar Marjanović
Lazar Milovanović
Leopold Rollinger
Ljiljana Bukvić
Ljubica Turudić
Ljubomir Medaković
Luka Rajić
Maja Mićić
Maja Stojanović
Maja Vasić-Nikolić
Maja Vrtarić
Marija Avramović
Marija Đelić
Marija Janković
Marija Maša Bojičić
Marija Milosavljević
Marija Penezić
Marija Radovanović
Marija Stanojčić
Marija Vukosavljević
Marijana Toma
Marina Andromarta Bogojević
Marina Ristanović
Marina Stamenković
Marina Ugrinić
Marko Bogunović
Marko Mitrović
Marko Vidojković
Mašan Minić
Mikaela Smičković
Milan Cvijić
Milan Đukić
Milana Ninković
Milanče Milosavljević
Milena Dragićević
Milica Jovanović
Milica Stojanović
Miljenko Dereta
Milomir Sekulić
Miloranka Ilić
Miloš Avramović
Miloš Dašić
Miloš Janković
Miloš MIhajlović
Miloš Nikolić
Miloš S. Nikolić
Mina Ilić
Mirjana Drašković-Ivica
Mirjana Miočinović
Mirko Rudić
Miroslava Marjanović
Mladen Manojlović
Momir Pejatović
Nada Likar
Natalija Marjanović
Nataša Agbaba
Nataša Mijatović
Nataša Nikolić
Nataša Robulović
Nebojša G. Mirković
Nenad Nikolić
Nenad Vukadinović
Nikola Adžić
Nikola Ristić
Nikola Tomić
Nina Savić
Ognjen Đerić
Olga Gligorović
Peđa Mitrović
Petar Tančić
Radina Vučetić
Radmilo Marković
Rajma Isljami
Ratko Femić
Robert Čoban
Sandra Popović
Sanja Jović
Sanja Zrnić
Sara Dereta
Saška Karamarković
Selma Lazović
Slavica Slatinac
Slavica Stojanović
Slobodan Joksimović
Slobodan Srdić
Snežana Čongradin
Snežana Marković
Sofija Mandić
Sofija Marjanović
Srđan Dinčić
Stefan Aleksić
Stefan Ćorić
Stefan Jovanović
Stefan Šparavalo
Stevan Đekić
Stevan Ristić
Tatjana Radunović
Teodora Tomić
Uroš Jovanović
Vanesa Nikolić
Veljko Radunović
Veselin Nasufović
Vesna Đukanović
Vesna Mićanović
Vesna Miletić
Vesna Pešić
Vesna Vasiljević
Višnja Filipović
Vladimir Marović
Vladimir Stojanović
Vukan Simonović
Vukašin Obradović
Žarko Canić
Žarko Ogrizović
Zdravko Janković
Željka Pantelić
Zoran B. Nikolić
Zorica Filipović
Zorica Šćepanović

Sumorna nedelja – priča o fatalnoj pesmi

 

Plakala je violina u rukama Jovice Ciganina, dok je iz nje, kao na prevaru, izvlačio tu melodiju na koju je, hrapavim glasom, doslikavao reči koje nisam mogao da razumem. Plakala je, kunem se, kao da niko, nikada posle te melodije, neće preko nje plaho prevući gudalom. Gospođa, koja je pesmu naručila, dopuštala je da joj suze rastapaju napuderisano lice dok je pevala…

“Sumorna nedelja,

sa stotinu belih cvetova čekao sam te, mila

 u molitvi

 tog nedeljnog jutra dok jurio sam snove.”

Opijen sam bio tom, prokleto teškom, melodijom, omađijan. Kao i svi oko mene, pokorno sam gledao violinu u Jovicinim rukama, pokušavao udahom da odagnam klupko što se ugnjezdilo podno grla i ne shvatajući da već nekoliko minuta čašu sa vinom držim na milimetar od usana. Na kilometar od usana.

“Sumorna nedelja“ joj je ime. Toj pesmi. I ne mogu vam reći koliko je ljudi do sada oslobodila života. To su glasine, kažu. Ne bih znao. Ja sam samo video gudalo i grč na licu Jovice Ciganina i tugu što je navlačila porculanski sjaj na poglede…

Te noći 1933.godine, kada je napisana, siromašni mađarski kompozitor Režu Šereš (Rezső Seress), otvorio je kajdanku i u nju prosuo plavetnilo tuge, koje se vrtložilo u njemu. I ne znajući, začarao je note i notama pasaže i pasažima melodiju i melodijom reči. Mislim da nije znao šta je učinio.

Kada je pesma objavljena, postala je veliki hit. Preko noći, budimpeštanski vinski podrumi obloženi su baršunastom melodijom koja je gostima kidala duše na komadiće i razvejavala po kamenim alejama.

A onda je počelo…

Nekoliko meseci kasnije Šereševa verenica je pronađena u svom stanu otrovana. Pored njenog tela, na noćnom stoliću, pronađena je cedulja na kojoj je su ispisane samo dve reči: “Sumorna nedelja”.

Bilo je teško zadržati tu pesmu. Što su je češće svirali bila je sve lepša, sve tužnija, razornija.

Legenda kaže da se dvoje mladih, kojima je ciganski orkestar odsvirao “Sumornu nedelju” ubilo se još dok violina nije dotakla treći stih. Podno Lančanog mosta, Dunav je gutao tela ljudi koji su, sekund pre toga, samo pevušili.

Kako, uopšte, zadržati jednu pesmu, čiju melodiju nikada nije zaboravio ko je makar jednom čuo?

Pričalo se kako je u Francuskoj jedan stariji gospodin, u restoranu, zamolio pijanistu da mu odsvira “Sumornu nedelju”. Kažu da je izvadio pištolj, i pre nego što se pesma završila, pucao sebi u grudi.

Kažu da je jedan mladi Rimljanin čuo nekakvog ciganina kako, na ulici, svira ovu pesmu. Stao je, ostavio bicikl, i opčaran odslušao melodiju do kraja. Potom je izvadio sav novac iz džepa i položio ga u šešir ispred violiniste. “Ovo je tako tužno”- rekao je pre nego što se bacio u Tibar.

Onda su radio stanice u Mađarskoj, listom, izgnale “Sumornu nedelju” iz etra. Bilo je opasno zasvirati je na javnom mestu. Bila je prokužena. Zabranjena. Jedna pesma postala je najveći državni neprijatelj.

Ali, ne možeš zadržati pesmu, zar ne? I kada je oćutiš, ona odjekuje u tebi.

Bili Holidej je nije oćutala. Neznatno je izmenila tekst 1941. godine i otpevala, dajući joj krila kojima je obišla ceo svet. U obzorje Drugog svetskog rata, “Sumorna nedelja” bila je posebno tužna. Progovorila je jezikom, koji će, nekoliko godina kasnije svi razumeti…

Iza sebe je ostavljala ljude na čijim gramofonima bi ilednici nalazili ovu pesmu. Ljude koji su njene reči ispisivali umesto poslednje poruke. Ljude koji su muziku umeli da slušaju za nijansu preiskreno.

Ne, prijatelju. Takvu pesmu niko nikada neće moći da zadrži.

Pevao ju je Pol Vitmen, pevao ju je Džoš Vajt. Živela je u klaviru Reja Čarlsa. Nije joj odoleo ni Elvis Kostelo. Godine su prolazile, a “Sumorna nedelja” se, poput virusa prelivala. Iz Pitera Vulfa u Šinejd O Konor, iz Sare MekLahlan u Bjork.

Postala je deo svetske popularne kulture.

Čuli smo je na početku filma “Šindlerova lista”. U filmu “Čovek koji je plakao” Kristina Riči ju je pevušila u sceni dok sa Kejt Blanšet brodom putuje ka Americi. Pojačana i ubrzana i danas pleni sa špice serije “Poaro” Dospela je i do Simpsonovih….

Postala je besmislena, pomislićete.  Šta ja znam… Ali da vam kažem nešto. Dok ju je svirao, Jovica Ciganin je oči držao sklopljene. Ušuškane u kafansku mrežu bora na licu. Lepo se moglo videti, kako mu je melodija grčila jagodice. Nije nam dozvolio da vidimo tu suzu, što je zaiskrila pred kraj. Okrenuo se i rekao: “Jedna kratka pauza, pa nastavljamo” Mislite da je ispunio obećanje?

A, šta se dogodilo sa Režu Šerešijem? Godinama posle Sumorne nedelje, pokušavao je da napravi još jedan hit. Neumorno je prebirao prstima po svom prašnjavom klaviru, ali nije išlo. Vreme je prolazilo, a snovi su bledeli. Postao je ruina, odrekao se komponovanja i životario do svoje 69. godine. Onda je jednog dana skočio sa terase svog stana, na pločnik

To je valjda tako. Neki ljudi stvaraju celog života. Neki jednostavno dušu preslikaju u tri strofe.

 

 

Deda Stevina škola života – Račun za struju

deda-stevaBili drugovi onomad da izvididu di je baba sakrijo kuruz. Njuškali, istraživali, pa u drugoj avliji obaška našli njega, obaška kuruz. Džaba je kop’o zemunice. Kuruz su utovarili pažljivo na taljige, a babu kako su stigli, malo za brkove, malo za zulufe. Posle su ga pustili jer su, na sastanku Komiteta odlučili da mu oproste što su ga tukli. Obaška retroaktivno, obaška preventivno.

Od tad je baba od države zazirao kao od jektike i bušnih čarapa sve dok se nije nakanio umirati, a taj se zazor preneo i na mene. Ja sam, čeljadi moja, spram države vazda guzicom bijo okrenut, da se država izvole poslužiti, kad nema šta pametnije da radi. Tek je Pirika u meni pokrenula revolucionarne misli kad je kaz’la: „Država će te, Stevane, ionako guziti digod stigne. A, ti joj se bar isplazi da joj zgadiš poljupce, kad već za veći otpor nisi“.

U pravu je moja Pirika. Gledam je kako prevrće novi račun za struju, mlati njime u šekspirijanskom zanosu i sama sproću sebe viče: „Alala vera Zorice! Račun ti je kugod da ga je Raspućin pis’o. Što u ovu opsenariju nisi metila i račun za ondulaciju, hot-lajn i Bajatovića na drugom kraju žice? Što nisi cvetić neki nacrtala, da mirišemo ’vaki ludi, dok nam brkove čupaš?“

I sve tako u krug.

Ja sam samo mirno kaz’o da račun ne treba plaćati i kvita.

Pirika je kaz’la: „Dašta da ne platimo, nisu nam svrake mozak popile!“

Pre Zorinog računa poslednji put smo se ’vako složili još kad smo odlučili da izbacimo popa iz kombinacije za venčanje.

Image Al’ drugo nešto meni nije jasno. Imali smo ranije račun koji kera s maslom ne bi smazala. Ondak je Zorule okupila trust naprednih mozgova koji su založili pod katlanku, ubacivali krilca od slepog miša, aždajine žvale u sosu od mirođije, gotovo mitski znoj umornog ministra, jedno polak sata mantrali: „Đilas lopov! Đilas lopov! Ommmm. Lopov!“ i porodili novi račun. Na njemu ispisane sve kategorije: potrošijo, duguje, platijo, lep grafikon, TV pretplata, porez na budale, porez na zbunjene i porez na uporednu analizu lepog grafikona i TV pretplate. Čitko, pregledno sve do pravougaonika u kom piše „’iljadu dinara“.

„Lepo, ali ja, rećemo, struju i nisam trošio. Rašta ta ’iljada?“

„Zbog da jedeš govna!“

Smiriće se moja Pirika iako će danima gladiti saksiju kojom sanja da će u nekoj predizbornoj kampanji gađati Zorkicu, ako nam ova bane u selo. A, posle će joj i saksije biti žao. Mene je, sa druge strane, dobro podučila. Ja tu papazjaniju neću zaboraviti iako se saksije neću laćati.

Mila Zorana, pile dedino pirgavo… Ja ti, što zbog godina, što zbog reume, ne mogu pomoći, ali ako je put do tvog srca komplikovan k’o put do smisla na otom tvom računu, ti si Zorice, podozrevam, nevina. U drugog gledaj jer ja pijem samo pilule od pritiska. I oprosti mi što si me tukla.

Ubio bih cenzora, al’ mi spava u glavi

novinarZamisli, sanjaš da si novinar. Uho ti bridi od prilepljene telefonske slušalice, sa druge strane „Duboko grlo“ sriče podatke iza kojih ostaje pustoš u predsedničkim životima, padaju vlade, nasedaju tektonske ploče jedna na drugu. Trčiš sutra dan u redakciju, otvaraš novine, čuješ buku telefona, oko tebe unezverene kolege, svet vrišti između redova tvog teksta, menja se. Već u sledećem hipu gutaš trodon za smirenje, guraš se kroz dodeljeno ti obezbeđenje da ti nakače Pulicera. Smeškaš se, živiš sopstvenu legendu…

Onda se probudiš s palcem u guzici, krmeljiv grebeš poslednju kašikicu kafe iz olupane piksle. Sanjariš. Koliko sinoć bio si novinar. Danas tek ideš u redakciju na posao.

A, tamo, telefoni ćute. PR službenici su još od sabajle sažvakali sve što ti treba, pa to poslali mejlom, nazvali te „poštovani“ otpozdravili „srdačnim pozdravom“, stavili ti se na raspolaganje „u svako doba“ i zaradili dnevnicu veličine tvoje tromesečne plate. Glavinjaš po konferencijama za novinare, moliš boga da ti ne crkne diktafon jer sopstveni rukopis više ni u bunilu ne umeš da pročitaš, vraćaš se u redakciju i čukaš po tastaturi. Lapćeš kafu bez šećera na radost čira bez leka.

Pitaš kad će plata.
Biće, kažu.
Ne brini, vele.

I onda ti padne priča u krilo. Službenica državna ondulira frizuru o trošku poreskih obveznika. Domogneš se računa, svedoka, datuma, iznosa, pitaš i tu frizerku, proveriš sa još jedne strane, sklopiš priču i na kraju nazoveš Službenicu da se izjasni o inkriminisanom tekstu. Sve po kanonu, štoono kažu: „baš kako je doktor prepisao“.

Pa, krene igranka. Biva da tekst pročita kolega. Gleda te dobronamerno i očinski savetuje da to ne objavljuješ.

Ne treba klati vola za kilo mesa.
Čemu?
Šta ti imaš od toga?

Ali, zamislimo, kažeš tom kolegi da odjebe. Snimiš tekst i predaš ga uredniku. On čita, čudom ne stiže da se načudi, već ima i naslov u glavi, al’ ga prekida telefonski poziv. Crveni, zeleni, klima glavom, muca, spusti slušalicu…

Ne treba klati vola za kilo mesa.
Čemu?
Šta ti imaš od toga?

No, dobro, biva i da prođe bez telefonskog poziva. Okačiš tekst na sajt, ali on posle pola sata volšebno iščezne.

Gde je, pitaš.
Ne pitaj, kažu.

Ponekad tekst, ipak, opstane. Čitaju ljudi, komentarišu, a tebi se telefon usija. Iza sakrivenih brojeva neke spodobe grakću, prde, kikoću se. Prete. Lomiće ti to i to koleno, ubiće ti dete koje izgleda tako i tako, jebaće ti familiju, ne obavezno sledećim redosledom.

Prijavi uredniku, kaže kolega.
Prijavi policiji, kaže urednik.

Jebi ga, videćemo, kaže policajac.
Društvo u kojem se preti novinarima sebe ne može nazvati demokratičnim i civilizacijskim, kaže udruženje.

Ali, biva i da kolega ćuti, telefonskih poziva uredniku nema, baš kao ni pretnji. Pišeš tekst o Službenici državnoj koja se ondulira o trošku poreskih obveznika, Domogneš se računa, svedoka, datuma, iznosa, pitaš i tu frizerku, proveriš sa još jedne strane, sklopiš priču i na kraju nazoveš Službenicu da se izjasni o inkriminisanom tekstu. Sve po kanonu, štoono kažu: „ni po babu ni po stričevima“.

A, onda se uznemiriš, počneš da šutiraš sebe pitanjima.
Šta ako me uzmu na zub?
Šta ako mi urednik ne dozvoli?
Šta ako navučem sebi bedu na vrat?
Ne treba klati vola za kilo mesa.
Jebeš ga.
Nemam ja ništa od toga.

Izbrišeš tekst, otvoriš mejl, poređaš saopštenje po pravilima pet novinarskih pitanja, potpišeš prvim slovom imena i celim prezimenom, zavališ se u stolicu i pitaš kad će plata.

Biće, kažu.
Ne brini, vele.

Jesenski portret

jesenUzaman grakću gavrani sluteći studen i hladan vetar.

Jesen je gospodin u štofanom odelu što u goste dolazi praćen tvrdoglavim suncem, kao bandom sviraca, rešenom da čoveku iz džepa izbiju i poslednji dinar, u slavu derta.

Lepo ga vidiš kako pristiže niz šor u raskopčanom kaputu i još od ajnforta skida šešir, u znak pozdrava.

U kuću će uneti miris berbera i tanke vlati prvih dimova iz odžaka.

Pohvaliće jesenje ruže svadbarske, čardake kukuruzom nabrekle, iz džepa će na astal prosuti šaku svilenih bonbona za dečurliju.

Jesen je gospodin s manirima…

Neće odbiti novu rakiju, friške mirisne vanilice i slatko od dunja iz zadnjeg dvorišta.

Lulu će puniti strpljivo, tučkom nabijati duvan, pripaliti šibicom i ispuniti sobu mirisima sandalovine i nagorele kore od jabuke.

I pričaće priče što tvore tišinu.

O nabujalom Dunavu ’65. O gromu što je dvaput udarao u komšijski đeram, ne mogavši da ga sobali.

Pričaće priče što navlače setu.

O rodu grožđa zbog kog su se nove bačve okivale, o rukavcu što je čuvao jata zlatnih deverika.

Žene će dokuvavati lanjsku ružicu, po osećaju dodavati šećer i karanfilić, a deca će se, stisnuta uz peć boriti sa snom i sitnim kikotom na priče o pokojnom Stevi što je pijanim vašardžijama ukrao ringišpil. Ili zbog snajke koja je dve godine na pogrešnom grobu oplakivala striku, pa joj, tek kad je odlučila da mu digne spomenik, pokazali pravu parcelu.

Jesen je gospodin koji u goste uvek dolazi praćen suncem, a iz kuće odlazi pred zoru zakopčavajući kaput preko svilene marame nehajno nabačene oko vrata.

Lepo ga vidiš kako odlazi niz šor, u ničije vreme što miriše na sneg, dopuštajući da mu prvi mraz na brkovima ugnjezdi ledene kristale

Zavejane slike

voyNa zavejanoj subotičkoj stanici čekali smo putnički voz sa redom vožnje komotnim k’o panonski pogled. Bila je to 1980. godina, a on je mogao da doklizi i ove. Tek, niko od putnika hipnotisanih mećavom ne bi primetio razliku.

Šćućureni na drvenim klupama, međ’ razbacanim koferima, udisali smo dim, a izdisali dremež.

Imao sam četiri godine i nameti snega pokraj staza i puteva za mene bili su nesavladiva brdesa. Terali su me da nosim onu strašnu kapu po uzoru na vozače formule 1, nafatirani skafander i jednoprste rukavice povezane kanapom koji ide oko vrata. I žulja.

Na stanici sam dobio kesicu svilenih bonbona, Mikijev almanah i gumenog Pink Pantera. Bio sam spremam da domaštam još deceniju snežnih mećava, čim se ova stvarna zaustavi.

Na zavejanoj niškoj stanici pili smo votku s ukusom breskve i čekali voz da nas zauvek oslobodi vojničkih čizama, pasulja i naredbi. Kad si mlad, uzbuđen i vojnički dobrano zaglupljen, ne možeš znati kako je bolje popiti litru dizela nego litru tog pseudoruskog otrova.

Jer možeš, recimo, ući u pogrešan voz koji vozi ka pogrešnom gradu, pa posle tabanati kroz sneg iz prvog sela nazad do Niša. Možeš i zaspati na staničnoj klupi čekajući sledeći. Možeš izgubiti kartu o istom trošku, pa se blaženo keziti kartodrapcu ne bi li ti se smilovao kao friško otpuštenom soldatu, koji bi da stigne kući i oliže rane.

Na zevajanoj novosadskoj stanici autobusi se dočekuju kao heroji. Snegovi su vazda padali, ali tako dugo pahulje nismo hvatali jezikom da su nas bogovi kaznili večnom glupošću. Zato narikače i leleču o vanrednim situacijama.

Ona je umorna i dremež joj se preliva po torbama kojima je okružena. Legla je na klupu i glavu položila sinu u krilo. On nema više od pet godina, bdi nad majkom i nežno je miluje po kosi.

Vodite me u sve zavejane gradove…

Писмо новинарки „Курира“

Текст новинара Душана Машића упућено новинарки „Курира“ због писанја о случају Огњановић. Лекција из новинарства и живота коју сви морају прочитати:

 

Мора овако, нема друге.

Сања, драга,

Немој да ово писмо схваташ сувише лично, јер си ти само последица трагедије која је задесила новинарство у Србији. Узроци су много дубљи и плашим се да их не би разумела. Желео сам да ти пишем већ после твог првог „текста“ о породици Огњановић и парама које су остале на њиховом рачуну после Тијанине смрти. Међутим, то би се вероватно свело на личне увреде, сличне онима које су читаоци твојих „новина“ у својим коментарима упућивали на адресу породице која је изгубила дете пре само нешто више од четири месеца. Зато сам решио да још мало пратим твој „истраживачки“ рад, а да у исто време покушам да сазнам како би медиј попут Би-Би-Си-ја пропратио ту причу. На тај начин, можда ћете ти и твоје „колеге“ научити нешто.

Да одмах будем јасан. Ја са поносом истичем да сам по занимању новинар ( и то из Србије) иако се већ десетак година бавим менаџментом у медијима, а последњих 6 бринем о активностима и развоју Би-Би-Си -ја најпре у Европи, а сада на Блиском Истоку и Западној Азији. О мом новинарском раду можеш да се распиташ код (мало)старијих колега из других редакција (јер их у твојој нема), мада је већина њих одавно изгубила професионалну битку захваљујући „новинарима“ попут тебе. Али, ниси ти крива. Они су.

Такође, имао сам ту несрећу да проживим оно што проживљава и породица Огњановић. Од смрти моје једногодишње ћерке прошло је већ 10 година и време ту доказује своју релативност. Када се из чистог мира заплачеш у сред Пакистана, или у хотелу у Мускату (Оман) схватиш да неке ствари никада нећеш преболети ма где био и само је питање како и колико дуго ћеш живети са њима. Свако од „Огњановића“ се носи са тим на свој начин. Оно што желим да кажем је да није само Тијана жртва у овој трагедији. Она је ставила велику тачку на свој мали живот, али њена породица, родбина и пријатељи ће целог живота носити тај ожиљак на својим срцима. Да ли се разумемо? Није баш толико компликовано.

Да се сад вратим на твоју „причу“. Питање шта се десило са парама које су прикупили грађани Србије и региона у нади да ће помоћи Тијани је сасвим легитимно. У јавном интересу је да се то сазна и ту нема никаквих дилема. Ја сам у протеклих неколико недеља разговарао са пар најугледнијих и најутицајнијих Би-Би-Си уредника на ту тему, све у жељи да ти напишем шта би Би-Би-Си урадио у твом случају, а не шта ја мислим да би урадио. Примећујеш разлику? Новинар тражи релевантне и компетентне саговорнике да би пронашао одговоре на питања која занимају његову публику.

Пошли смо од претпоставке да си добила информацију из банке да су паре подигнуте и да сад треба видети шта радити са тим. Задатак новинара је да, када добије информацију, исту провери, а не само да је пренесе. То знају чак и они који не раде у Би-Би-Си-ју. Овдашњи уредници су ми рекли да би урадили 3 ствари: 1) пронашли други извор 2) тражили доказ за те тврдње и 3) уверили се да у долажењу до тог доказа није прекршен ни један закон који би евентуално могао читаву причу да обори на суду. У случају да било која од ове три ствари није урађена информација о повлачењу пара са рачуна не би могла да буде објављена.

Шта би онда био следећи корак? Да ли би Би-Би-Си контактирао родитеље који су остали без детета? Лагао бих када бих рекао да ме позитиван одговор на ово питање није изненадио. Јавни интерес нема календар. Наравно, сачекали би да прође сахрана, дали мало времена породици да тугује, али процена је да је четири месеца сасвим довољан период. Поготово у условима ако би се показала тачном тврдња да је новац повучен. Покушали би да избегну директан контакт са родитељима. Звали би њихове рођаке, адвокате, људе који су били око њих током кампање прикупљања новца….али, ако би били сигурни да је новац подигнут, потпуно је извесно да би контактирали и родитеље директно.

Све ово се ради пре него што је и једно слово објављено или изговорено. Покушали би потом да пронађу неку организацију која се бави сличним проблемима (лечењем деце у иностранству), разговарали би са родитељима који имају сличан проблем (болесно дете), али не са циљем да се од Огњановића узму паре, већ да би се пронашло системско решење које не би било базирано на медисјким кампањама и СМС порукама.

Уколико би на крају одлучили да објаве ову причу, све то би прво морало да прође кроз руке адвоката, а сагласност би се тражила од самог уређивачког врха.

И овде се слажу да је у питању веома компликован случај који са собом носи много моралних, етичких, легалних и професионалних дилема. Али, новинари и служе за то да се са свиме тиме изборе и да у интересу јавности презентирају чињенице. Ма какве и ма колико болне оне биле.

Сања, драга,…. шта си од свега овога ти урадила? Пратећи твој случај видео сам међу коментарима на ФБ да се чак и твој муж гади смећа од „новина“ у којима „радиш“. Истина, каже да си у праву и да ту „има нечега“, али ја то не могу да тумачим другачије осим подршке некоме са ким живиш.

Оно што си ти урадила, чак и да су ти намере биле најбоље, је следеће: 1) Ставила си породицу Огњановић на стуб срама и изложила их најгрубљим претњама и увредама, 2) Повредилила си све који су желели да задрже Тијану у најбољој могућој успомени и 3) Прекинула си и обесмислила сваку будућу акцију прикупљања новца за неко болесно дете.

И све то на основу, како сада ствари стоје, потпуно ПОГРЕШНЕ информације.

Жао ми је што УНС и НУНС (чији сам један од оснивача) нису нашли за сходно да поводом овог случаја организују разговор са уредницима медија и поведу расправу о свим етичким, моралним и професионалним аспектима ове приче. Међутим, како су „новинари“ у тим „медијима“ попут твог, новинари баш колико су и „глумци“ у порно филмовима- глумци, онда професионална удружења (ма колико лоша била) немају са ким да разговарају. Ја ипак радије кажем да су „Курир“ и остали- новине, баш колико су Дафимент и Југоскандик били банке. Тако су се звали, а радили су један сасвим други посао који се пре или касније сведе на криминал. Такво је и ово твоје „новинарство“.

Сања…..твоје ће име остати у потпису можда најнеморалније и најпрљавије кампање која је вођена у твојим „новинама“. То су, изгледа, у неком тренутку схватили и твоји „уредници“, па су кренули да све то потписују са „Редекција „Курира““. У нади да ће свако од вас моћи да мирно спава, (не)свесни глупости коју сте направили. Или, можда и даље тврдите да „има ту нечега“?

Надам да знаш још нешто да радиш у животу, јер ти новинар никада нећеш бити. Можда би и могла, али сада је већ сувише касно за то.

Али, пре него што, пре или касније, одеш из тог смећа од „новина“, пробај да преко целе насловне стране објавиш само две речи: ОГЊАНОВИЋИ- ИЗВИНИТЕ. Великим словима, што већим.

Можда ти опросте, али те сигурно неће заборавити. Ни они, ни ја, чије си ожиљке на срцу својим писањем отворила. Никоме не треба желети да га нешто задеси да би могао то да разуме. Не желим ни теби.

Можда нећеш бити новинар, али ћеш са „ОГЊАНОВИЋИ- ИЗВИНИТЕ“ показати да у теби има бар нешто мало људског.

У нади да ћу и то дочекати…
Срдачно
Душан

 

Whatever... Nevermind.

Verbalni proliv jedne prosečne astrofizičarke sa prosečnim sisama.

БЛУКА

БЛаги БЛог

P R E V R A T

истина нема цену

Sistem i lom

Dario Hajrić | Sistem i lom

Labilna

Ubij vreme, da ono ne bi ubilo tebe :)

chedayeen

Bulevarskim sokakom

robin

Moja carobna suma. Ako se izgubis nece se dogoditi nista strasno.

Sluh Za Duh

Težnja da moja reč dostigne moju misao i da je prepozna

Gost kod grofice na veceri's Blog

A guest at the dinner with the Countess

Spes, ultima dea

Odrastanje natprosečno inteligentnog šestogodišnjaka i sve što to odrastanje prati. Kroz prizmu tog odrastanja prelamaju se događaji u okruženju - porodici, gradu, svetu. Izvesna Spes se povremeno pojavljuje na ovom blogu, uglavnom da bi prepisala ono što kaže glavni urednik. Ako se dogodi da ona nešto o sebi napiše, smatrajte to greškom.

Alana bez zemlje klikera

nije važno što nemam zemlju, dok vladam sobom...

zbirka zbrke

Šekspir ovo nije radio.